HNK u Šibeniku organizira bogati program sljedećih nekoliko dana.
U petak, 27. ožujka, u 20 sati u kazalištu gostuje Teatar Rugantino s autorskim projektom Mirana Kurspahića THISCASTING, koji je inspiriran dramom Creeps Lutza Hubnera
Igraju:
Mirela Videk, Iskra Jursak, Mia Biondić, Ivan Bošnjak, Miran Kurspahić.
Sudeći po tekstu Ne igraj na Engleze, Vladimir Đurđević (1977.) ima sve preduvjete da postane autor prepoznatljivog i specifičnog rukopisa među našim najmlađim dramatičarima. Konkretno, to znači da se, barem u ovom slučaju, spomenuti rukopis ukazuje kao originalna kombinacija realističkog (što god to značilo) prosedea i različitih elemenata iz ironičnog i tragikomičnog spektra.
U središtu Đurđevićevog, samo prividno, "lakog" zapleta, nalaze se trojica urbanih tridesetogodišnjaka, "zaglavljenih" već negdje na prvim životnim krivinama - ili zbog inferiornosti prema zaposlenoj supruzi (Paun), ili zbog nemogućnosti da se dokaže kroz površne seksualne avanture (Piksi), ili pak neodoljivog nagona da, koristeći kao "masku" nevine šale, ponižava vlastite prijatelje (Bule). Međutim, isto toliko bitan protagonist drame Ne igraj na Engleze - protagonist koji se istovremeno nalazi i u njima, ali i izvan njih - jest jedan od suštinskih zloduha ljudske prirode: strast prema kockanju, točnije klađenju.
Pojavni oblik ove opsesivne strasti jest, za Đurđevićeve junake, klađenje na rezultate utakmica različitih nacionalnih nogometnih liga: zašto je u ovom slučaju to baš engleska liga, o tome malo kasnije. Na planu formalnog razvoja zapleta, autorov izbor "sportske strasti" omogućava da se, paralelno, ali i isprepleteno s rastom tenzije zbog iščekivanja nogometnih rezultata, kao i napetosti koje te promjene izazivaju kod likova - realizira analogni tijek, točnije buđenje i razvijanje nesporazuma i sukoba među trojicom prijatelja. Riječ je, ne samo o konfrontacijama koje proizlaze iz njihovog različitog formalnog položaja (različite kladioničke prognoze, a time i sudar proturječnih očekivanja), već, kako se sve otvorenije ispostavlja, i iz određenih događaja u (bliskoj) prošlosti, koje su ugodnu mušku i kockarsku idilu trojice lakomislenih prijatelja već usmjerili prema sferama zavisti, nepovjerenja i obmane. (...)
Ali ne bismo željeli ispričati kako će Đurđevićev "pakleni stroj" kockanja, zavisti, ljubavi i ljubomore funkcionirati do kraja - premda vrijednost ovog komada nadmašuje puku napetost (inače odličnog) trilerskog zapleta. (...) Ono što najuvjerljivije ukazuje na Đurđevićevo perspektivno dramsko umijeće jest, ipak, način na koji autor povezuje, usklađuje, pojačava i razrješava različite kompozicijske, žanrovske i motivske elemente u okviru jedne nenametljive, neočekivane a ipak psihološki logičke i efektne završnice. A ona krije i objašnjenje koje se tiče Engleza - kako u naslovu, tako i u pogledu izbora njihove lige za predmet kladioničarske opsesije aktera. Naime, u komadu se, nimalo slučajno, dva puta citiraju riječi Buletovog oca: "Momci, ne igrajte na Engleze.
Oni su budale i ne zna se ko može dobiti..." Đurđevićeva alegorija efektna je koliko i nenametljiva: jedini "Englezi" koje vidimo jesu upravo trojica gubitnika, ljudi koji ne igraju na rezultat - ili zato što nisu sigurni koja igra je uopće u pitanju, ili zato što su je već unaprijed izgubili./Recenzija Svetislava Jovanova objavljena u časopisu Scena/
U ponedjeljak, 30. ožujka u crkvi sv. Franeodržat će se Korizmeni koncert, na kojem će biti izvedeno djelo G. B. Pergolesi: Stabat Mater. Početak je u 19.30, a nastupaju Adela Golac Rilović, sopran i Nera Gojanović Kljajić, mezzosopran uz glazbenu pratnju Ivan Novinc (violina), Tamara Petir (violina), Lucija Brnadić (viola), Branimir Pustički (violončelo) i
Mario Penzar (čembalo)
Giovanni Battista Pergolesi (1710 - 1736) umjetnik je čiji život mnogo podsjeća na Mozarta. Svoje stvaranje započeo je u ranoj mladosti, da bi život skončao još brže od Mozarta: podjednako neshvaćen, podjednako bijedan, upravljajući, poput autora Requiema, svoje zadnje misli božanskoj tajni u svom besmrtnom Stabat Mater. Djelo u dvanaest stavaka Pergolesi je skladao posljednjih tjedana prije smrti od tuberkuloze u franjevačkom samostanu u Pozzuoli. Kad je nastalo bilo je kritizirano zbog pretjerane svjetovnosti i operetnih dionica, da bi već nakon Pergolesijeve smrti doživjelo sasvim drukčiju recepciju, a punu rehabilitaciju nagovijestio je već Jean Jacques Rousseau hvaleći početak Pergolesijeva rada kao "nešto najsavršenije i najdirljivije što je ikad sačinilo neko skladateljsko pero".
Objavljeno: 24.03.2015, 07:52h
