Gradonačelnik Grada Šibenika dr. Ante Županović predložio je danas Odboru „Nagrade Vladimir Nazor“ Ministarstva kulture Republike Hrvatske Josipa Rocu za ovogodišnju Nagradu „Vladimir Nazor„ za životno djelo u području likovnih i primijenjenih umjetnosti. U obrazloženju prijedloga gradonačelnik navodi kako je Josip Roca jedan od naših najstarijih slikara, koji je svojim umjetničkim i pedagoškim radom zadužio hrvatsku kulturnu i stručnu javnost, institucije i pojedince, kao i brojne građanske udruge. „U 2010. godini Josip Roca je Šibeniku, kao svom rodnom gradu, darovao 350 likovnih djela koja će jednog dana činiti stalni dio izložbenog postava Muzeja grada Šibenika. Također, jedan je od utemeljitelja i osnivača manifestacije svjetskog značaja, Međunarodnog dječjeg festivala, koji je prošle godine obilježio 50- tu godišnjicu. Zbog svega toga, u ime svih štovatelja nacionalne kulture i poznavatelja osebujne umjetničke osobnosti autora, koji je i dugogodišnji javni djelatnik, te posebno u ime grada kojem je ostavio svoj bogati umjetnički opus, predlažem gospodina Josipa Rocu za ovogodišnju Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.“, stoji u gradonačelnikovom prijedlogu.
O JOSIPU ROCI
Josip Roca (1922.), akademski slikar, likovni pedagog, aktivist druge polovice dvadesetog stoljeća. Stvara i danas u svom atelieru u Zagrebu. Prošlogodišnja donacija 350 radova rodnom Šibeniku najmarkantniji je dio stvaralaštva (crteži, grafike, kolaži, ulja na platnu, skulpture). Iznjedrila je četiri izložbe Muzeja grada Šibenika - prezentaciju zbirke tek prispjele u muzejski prostor. Njegovi radovi desetljećima nisu ostavljali ravnodušnom našu najbolju kritiku. Budući istraživači njegove ostavštine imaju izuzetno zanimljiv pregled strategija izražavanja duha vremena često provokativnim, uvijek aktualnim likovnim rukopisom. Umjetnik i aktivist Josip Roca, jedan od utemeljitelja Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, prošle je godine, u krugu obljetničara, proslavio njegov pedeseti rođendan. Među osnivačima je društva akademske zajednice SKUD „Ivan Goran Kovačić“, prvi je njegov predsjednik. Zaslužan je za pristupanje Republike Hrvatske međunarodnim udrugama i likovnim savezima u trenucima važnim za naš nacionalni identitet. Kao likovni pedagog ostavio je neizbrisiv trag na generacije svojih učenika. Teoretičar urbanizma i arhitekture dr. sc. Tomislav Premerl arh., ovogodišnji laureat Nagrade Neven Šegvić za životno djelo o prof. Josipu Roci kaže: „TRAŽITI PUTUJUĆI I MISLITI CRTAJUĆI“ „Roca je uvijek na putovanju. On putuje i crta u mislima, u ophođenju i kasnije u sjećanju; a mi, „čitajući“ ove „bilješke“ crtamo vlastita sjećanja, misleći oblike koje ćemo tek doživjeti na nekom budućem putovanju. Roca na svojim putovanjima crta gledajući, da bi potom mogao gledati crtajući. I autor i gledatelj u istoj su stvaralačkoj igri - oba se pitaju, oba traže i oba pokušavaju naći odgovor, a nalaze ga opet u stvaralačkoj akciji; autor će morati na novo putovanje, a gledatelj će u sebi potražiti zaboravljeno, ili ono još nepoznato. Ova zajednička stvaralačka igra moguća je jedino u umjetnosti. Proživljena putovanja sama su sebi cilj i ona se u Rocinom senzusu oplođuju unutrašnjim nabojem preživjelog svijeta oblika, gradova i krajobraza, no svoj smisao crteži će dobiti tek u živom odnosu s promatračem, dakle, tek kritičkom dimenzijom koja ima je nužna za vlastitu opstojnost u autorovoj i našoj svijesti.Crtež ima fantastičnu moć da nikada nije završen, upravo poput putovanja, poput bilježaka, da uvijek traži dopunu u autorovom i promatračevom oku. Takvi su Rocini crteži, odvlače na sve dalja putovanja, na vraćanja i nova otkrivanja; uvijek nova misao, uvijek nova bilješka. Naravno, jer autor ne crta fizički objekt, on ga metafizički misli. Crtačka vještina ovdje je samo dobro došla i nju Roca znalački iskorištava, ali ona nije isključiva i presudna u ovom začaranom svijetu mišljenja i nastajanja crtačkih oblika.Između svijesti, oka i vještine ruke ostaje tajna veza koju je Roca dokučio u sebi, ali je srećom ne zna definirati do kraja, jer tada ne bi više bio umjetnik.Rocin način nije usredotočen na opisno pokazivanje, on se iscrpljuje u naporu da sebi potvrdi vlastitu strast za traženjem, da taj osjet uobliči na sebi mogući način, pri čemu će se ispretrgane linije uobličavati u fine odmjerene oblike nabijene posebnom osjetljivošću. Roca želi uhvatiti, ne definirati, on svoj put pronalazi upravo na putu samom i to magičnim instinktom i snažnim senzibilitetom za otkrivanje pretpostavljenih vrijednosti. Bilježio je Roca svoja putovanja još šezdesetih godina u Rim, Veneciju, New York, Chicago i Washington, kasnije u Španjolsku osamdesetih godina, te posljednjih godina u Talin i Lisabon. Pred nama je ovaj put Paris još iz početka pedesetih godina kao početno hodočašće svakog umjetnika, ali i kasnije, Paris devedesetih godina koji nam se čini kao vraćanje na izvorišta, u aktivnoj težnji da umjetnost spoznamo i s onu stranu vidljivoga odakle nas put želi odvesti u još nedoživljene senzacije. U Rocinim bilješkama arhitektura je gotovo uvijek naznaka teme ili kao čvrsti crtački volumen ili kao prozračna koprena isprekidanih linija koja će svoj definitivni oblik dobili tek u gledateljevu senzusu. Tako razglabani ovi crteži potiču intelekt i u tom su nastojanju na svoj način apstraktne senzacije. Gledajući ove „bilješke“ s autorovih putovanja i mi smo pozvani da crtamo vlastita prošla i buduća putovanja duha.“ /Tomislav Premerl/ Znanstvenica prof. dr. sc. Mirna Flogel Mršić, začetnica niza kulturnih zbivanja u nas, drži ga presudnim za promjenu shvaćanja o dječjem stvaralaštvu u nas: „Svojstvo je kreativnih velikana da služe općem dobru i pretpostavljaju ga vlastitim interesima. Odgovornost prema svom potencijalu i potrebama društva često je umjetnike i znanstvenike vodio putem na kojem je osobni interes živio u sjeni potreba društva, zajednice - svjetonazor koji je gotovo iščezao u današnjem društvu natjecanja i međusobnog istrebljivanja. Međutim, Roca slikar želi svoje iskustvo učiniti društveno korisnim i bavi se likovnom pedagogijom. Poticajni rad s djecom započinje kao profesor crtanja u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Bodri mlade naraštaje i pomaže im izoštriti percepciju i kreativnost, pouzdani lijek protiv ravnodušnosti koja podmuklo truje suvremenog čovjeka. Svjestan formativnog značenja dječjeg stvaralaštva kontinuirano i predano radi kao učitelj, promicatelj i reformator likovnog odgoja u hrvatskom školstvu. Naučiti gledati, proživjeti viđeno, razviti vještinu koja likovnom tehnikom povezuje pobudu i ekspresiju u dojmljivu cjelinu - put je kojim bi svatko trebao koračati tijekom odrastanja, bez obzira hoće li stečeno iskustvo koristiti u zrelom životu kao vješt istraživač, stvaratelj ili promatrač. Kao likovni pedagog, prijatelj djece i prirode, budi zanimanje brojnih naraštaja za likovnu kulturu a svoje pedagoško iskustvo prenosi i kao savjetnik za nastavu likovnog odgoja i obrazovanja u Zavodu za školstvo. Pokreće brojne domaće i međunarodne izložbe dječjih radova. Već 1952. osniva Centar za odgoj, od 1979. do umirovljenja redovni je profesor metodike likovnog odgoja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 1991. utemeljuje Hrvatsko društvo vizualno - likovne kulture. Jedan od najvećih promotora dječjeg stvaralaštva u nas. /Mirna Flogel Mršić/ Josip Roca je rodnom Šibeniku s ljubavlju poklonio sve što je imao, ništa ne tražeći zauzvrat. Ugovor između njega i Muzeja grada Šibenika to svjedoči. Zabrinut za sudbinu kolekcije nastale u posljednjih 65 godina, brižno se raspitivao za prostor u kojem će, nadao se, odmah služiti znatiželjnom oku djece, odraslih, turista. Umjetniku je jasno da Šibenik to, zasad, ne može riješiti. Bitno mu je bilo još za života ostvariti snove - ostati u svome Šibeniku zauvijek. Donacija slikara Josipa Roce snažno svjedoči vrijeme - ne samo likovnost. Modernim shvaćanjem struke u njezinom vrednovanju može značiti i novi odnos grada Šibenika prema vlastitoj budućnosti. Skepticima koji u to sumnjaju, izgovarajući se teškim i kriznim vremenima, valja odgovoriti mudrošću starog filozofa: „Nitko nije učinio veću grešku od osobe koja nije poduzela ništa zato jer je mogla učiniti malo.“ /Edmund Burke, 1729. - 1797./
Objavljeno: 18.04.2011, 15:18h
