Na UNESCO-ovom popisu svjetske spomeničke baštine, uz Eufrazijevu baziliku u Poreču, Dioklecijanovu palaču u Splitu, staru jezgru grada Trogira, grad Dubrovnik, Nacionalni park Plitvička jezera, nalazi se od 2001. godine i Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, poznatija kao ‘Šibenska katedrala’.
Postojeća crkva sv. Jakova (koja je do tada bila korištena kao katedrala) postala je premalena i neprikladna, pa je na inicijativu biskupa Bogdana Pulšića posebni odbor građana 10. travnja 1402. g. odlučio da se izgradi nova katedrala “pro amplianda, accrescenda et augmentanda”, tj. “šira, viša i veća”.
Od prvotne ideje o izgradnji do početka njenog ostvarivanja proći će trideset godina. Naime, netom što su gradski oci iznašli načine financiranja i započeli s pripremom materijala, izbio je sukob s Mlečanima, pa su Šibenčani dio kamena pripremljenog za katedralu upotrijebili za utvrde. Sukob je potrajao od 1409. do 1412. godine, no stanje se ustabililo tek za desetak godina, tako da se 1424. g. iznova počinje pripremati kamen za katedralu.
Naposljetku, u svibnju 1430. g., biskup Bogdan Pulšić i dva plemića Tavelića sklapaju ugovor na godinu dana s venecijanskim majstorom Francescom di Giacomom (Franom Jakovljevim) o vođenju i nadzoru gradnje nove katedrale. Pretpostavlja se da je u tih godinu dana Francesco di Giacomo imao izraditi projekt i izvedbene nacrte crkve, kako bi nakon njegovog odlaska graditelji i klesari mogli započeti i dovršiti gradnju.
Kamen temeljac nove katedrale koja će se graditi čitavo stoljeće postavljen je 9. travnja 1431.
Prva faza izgradnje trajala je od 1431. – 1441. g. kad je prema projektu Francesca di Giacoma na katedrali radilo više različitih majstora. Kao majstori ove faze spominju se Lorenzo Piucino i Antonio di Pier Paolo Busato iz Venecije, te Andrija Budčić i Grubiša Slafčić iz Šibenika.
Druga faza gradnje započela je u četvrtoj godini biskupovanja Jurja Šižgorića, kad je šibensko plemićko vijeće 23. travnja 1441. utvrdilo da je za gradnju potrošeno mnogo novaca, a da su počinjene greške zbog kojih je trebalo ponešto i rušiti, te je formiran odbor koji je imao zadatak rješavati probleme u vezi s gradnjom. U Veneciju je odmah poslano izaslanstvo koje je tražilo odobrenje da se poruše kancelarije i staje u dvorištu ispred kneževe palače i da se umjesto dvorišta trasira nova ulica, što je i odobreno. Neusporedivo značajnije od samog odobrenja bilo je to što su iz Venecije doveli i novog arhitekta.
Nakon što su utvrđene greške u dotadašnjem vođenju gradnje, nadstojnici gradnje sklopili su ugovor s Jurjem Dalmatincem.
Juraj Dalmatinac vodio je izgradnju od 1441. g. pa do svoje smrti 1473. g. Svoj današnji izgled šibenska katedrala ima zahvaliti upravo Jurju Dalmatincu.
Šibenska katedrala je trobrodna bazilika. U potpunosti je izgrađena od kamena, dok su sve ostale kamene crkve redovito zidane uz upotrebu žbuke, a krovna im je konstrukcija najčešće drvena, s pokrovom od crjepova, a ponekad i od olovnih ploča. Za šibensku katedralu Juraj je koristio brački vapnenac.
Nadalje, šibenska katedrala jedina je građevina u Europi prije XIX. stoljeća (kad je počelo korištenje metalnih konstrukcija i armiranog betona) kod koje zidovi apsida nisu načinjeni od elemenata međusobno povezanih žbukom, nego su sastavljeni originalnom metodom montaže velikih kamenih ploča, klesanih "po mjeri.
Šibenska katedrala značajna je i po nizu inovacija na polju ikonografije, kao što je glasoviti niz od sedamdeset i četiri skulpture različitih glava na vijencu triju apsida. Promatrajući čovjeka kroz prizmu nove humanističke filozofije, Juraj Dalmatinac je na ovakav način crkvenoj ikonografiji pretpostavio čovjeka. Naime, ovaj niz glava najbrojnija je i najkvalitetnija galerija portreta izložena kao javni spomenik profane skulpture na jednom sakralnom spomeniku u Europi, te na taj način predstavlja svojevrsni trijumf humanizma europske rane renesanse. Zanimljivo je što glave nemaju oznaka časti, imena ni zanimanja pa tako ne znamo radi li se o darovateljima, plemićima, mučenicima, svecima ili prolaznicima.
Nakon smrti Jurja Dalmatinca 1473. g., kada vođenje gradnje preuzima Nikola Ivanov Firentinac koji će, ostajući čitavo vrijeme vjeran Jurjevom projektu i planu, raditi do početka sljedećeg stoljeća (umro 1505. g.), nastupa treća faza gradnje. Nikola Firentinac izgradit će svodove brodova i transepta te kupolu.
No ni nakon smrti Nikole Firentinca katedrala još oko tri sljedeća desetljeća neće biti dovršena. Pročelje i veliku rozetu klesat će Bartolomej i Jakov da Mestre (1528. – 1531.), a malu rozetu sred polukružnog zabata izradit će Ivan Mestičević iz Zadra (1536.). Kronike bilježe da su radovi na katedrali završeni 3. prosinca 1536. godine. Međutim, još će se uređivati iznutra da bi konačno bila posvećena 1555. godine.
Po umjetničkoj vrijednosti šibenska katedrala pripada najvrednijima u europskom kontekstu i najznačajniji je arhitektonski spomenik renesanse u Hrvatskoj. Građena je u kasnogotičko-renesansnom stilu.
Stoljetna priča o izgradnji šibenske katedrale još jednom podsjeća što je sve potrebno da bi jedno djelo ljudskih ruku postalo istinsko kulturno ostvarenje, koje svojom vrijednošću nadilazi trenutne potrebe vremena, te na taj način biva utkano u mozaik kulturne baštine koju nasljeđuju buduća stoljeća i generacije.
Objavljeno: 10.04.2013, 07:35h
.png)
