Krešimir Baranović rodio se u Šibeniku 1894. godine. U Zagrebu se školovao od 1908. do 1912. godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod Frana Lhotke).
Učio je teoretske predmete, klavir i rog. Nakon mature, upisao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Beču (1912.-1914.).
1915. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do 1927. godine, kada je prešao na istu dužnost u Beograd. Tijekom 1927. i 1928. godine gostovao je s baletskom trupom Ane Pavlovne u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vratio 1928. godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do 1943. godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga od 1946. do 1951. godine bio je profesorom dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu, dirigentom Opere (1946.–1962.) i ujedno direktorom beogradske Filharmonije (1951.–1961.).
Od 1954. godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu, te od 7. ožujka 1968. godine dopisnim članom SANU za Odjel likovne i glazbene umjetnosti.
Umro je u Beogradu na današnji dan 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.
Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.
Kao prvenstveno operski dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju suvremenog baleta u nas.
Objavljeno: 17.11.2015, 08:42h
.jpg)
