Majda Radić je jedna od najsugestivnijih i najatraktivnijih umjetnica hrvatske glazbene scene poslije Drugoga svjetskog rata. Imala je glas kakav ne bilježi bogata tradicija hrvatskoga pjevačkog umijeća, pogotovo ženskog, ni prije ni poslije nje. Bio je to koloraturni mezzosopran, raskošan, pastozan, bogat bojama, vibrantan, topao i podatan, ujednačen u velikom opsegu od dvije i pol oktave, kojim je suvereno vladala i s lakoćom mogla izvoditi najteže koloraturne ukrase i izraziti cijelu paletu dinamičkih nijansi od dramatskog fortea do suptilnog lirskog piana. Angelina u Pepeljugi, Rosina u Seviljskom brijaču, Cherubino u Figarovu piru, Eboli u Don Carlosu, Dona Clara d' Almanza u Vjenčanju u samostanu, Orfej, Dalila i svi oni virtuozni koncertni Mozarti i Rossini – svi su oni nosili pečat izvorne umjetnice koja je svoju umjetnost živjela cijelim bićem.
Majda Radić kao Carmen Majda Radić rođena je na današnji dan, 17. svibnja 1933. godine u Šibeniku.
Svirala je glasovir i pjevušila te učila kod profesora Brune Belamarića. Po završetku Učiteljske škole 1952. došla je u Zagreb i počela učiti pjevanje, najprije kod profesora Miroslava Lunzera, a zatim na Muzičkoj akademiji kod profesora Lava Vrbanića u čijoj je klasi diplomirala. Još kao studentica nastupila je 1954. prvi put na sceni u ulozi Polovjecke djevojke u Borodinovu Knezu Igoru, a po diplomi 1959. postala je članicom zagrebačke Opere.
Gospođa Radić, udana za dirigenta Pavla Dešpalja, nastavljala je nizati uloge: Brittenova Lukrecija, Marina u Borisu Godunovu, koju je tumačila i na gostovanju Opere u Istočnom Berlinu, nekoliko manjih pa dvije velike uloge – Verdijeva Eboli i Bizetova Carmen, i redom do Angeline na prvoj hrvatskoj izvedbi Rossinijeve Pepeljuge 1968. godine. Konačno je Rossinijeve uloge pjevao koloraturni mezzosopran! Glas za koji ih je Rossini skladao, a ne koloraturni sopran. Majda Radić je sve kolorature izvodila primjernom lakoćom, ali njezin je glas bio bogat, pastozan, topao mezzosopran kako i priliči Angelini i Rosini. Tom su se glasu divili na brojnim gostovanjima zagrebačke Opere, u Salzburgu, Parizu, Kijevu, Berlinu i dalekom Japanu.
Usporedo s opernom djelatnošću Majda Radić se bavila i koncertnom, od 1957. kad je pjevala mezzosopransku dionicu u Brittenovoj Proljetnoj simfoniji. A zatim su slijedili Beethoven, Brahms, Bach, Dvořák, Händel, Honegger, Mahler, Monteverdi, Mozart, Rossini.
Za Saint-Saënsovu Dalilu dobila je 1967. Nagradu Milka Trnina. Te i sljedeće godine bila je nenadmašen i nedosegnut Cherubino u antologijskoj predstavi Mozartova Figarova pira na Dubrovačkim ljetnim igrama pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka. Poslije nje nitko nije tako uvjerljivo dočarao taj čudan lik "na razmeđi između dječaka i muškarca", njegovu neobjašnjivu žudnju – un desio, un desio ch' io non posso spiegar. Petar Selem je o toj njezinoj kreaciji napisao iznimno nadahnut osvrt u zagrebačkom Telegramu napomenuvši da je „ostvarila jedan od najljepših trenutaka cijele večeri“.
Majda Radić je bila sudionica i velikog događaja – praizvedbe opere Oluja Stjepana Šuleka, prvoj opernoj premijeri u obnovljenoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1969. godine. Šulek je osjetio sugestivnost njezinog pristupa interpretaciji i za nju je skladao ulogu Ariela.
Zatim je Majda Radić otišla u Sjedinjene Države. Slijedeći supruga na Floridi je pod njegovim ravnanjem i uz suradnju svjetski poznatih umjetnika kao što su Jessie Norman, Barry Morrell, Marisa Galvany i Johanna Meier osvajala svojom Amneris u Aidi, Azucenom u Trubaduru i Carmen te na brojnim koncertnim nastupima. Po povratku u Zagreb nastupila je 1978. na premijeri Don Carlosa i oduševila svojom već poznatom sjajnom Eboli. Godine 1980. dodala je svojemu bogatom repertoaru još jednu lijepu ulogu – Adalgisu u Bellinijevoj Normi.
A onda je 14. studenoga 1984. okrutna smrt otrgnula iz naše sredine jednu divnu, neprežaljenu umjetnicu.
Objavljeno: 17.05.2016, 08:21h
.png)
