Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu.
Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada je živjela u Sesvetama gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. 1947. radila je na pruzi Šamac - Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.
Neka od njenih djela su, što se tiče poezije "Zore i vihori", 1947., "Pjesme", 1948., "Crna maslina", 1955., hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila ciklus od 5 pjesama. Izabrana djela", 1982., "Grad na Durmitoru", 1988., "Kasfalpirova zemlja", 1989. Od proze nabrojit ćemo samo neka djela "Pod muškim kišobranom", 1987., "Krv svjedoka", 1988., "Hrvatska kraljica", 1999., "Noć za pakost – moj život u 40 vreća", 2001.
Od dječje poezije izdvojit ćemo "Patka Zlatka", 1957., "Tuga i radost šume", 1958., "Zec mudrijan", 1958., "Kornjačin oklop", 1958., "Pčela, duga i mlin", 1997., "Tri morske pustolovke", 2000., "Morska kočijica", 2001.
Za svoj rad Vesna je dobila niz nagrada poput Maslinov vijenac i titula poeta oliveatus nakon ovjenčanja na manifestaciji "Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što - baštinski dani" 1995. u Selcima na otoku Braču; nagrada "Tin Ujević" 2003., za zbirku soneta "Suze putuju"; "nagrada Vladimir Nazor", 1959. godišnja nagrada, a godine 1982. za životno djelo; povelja Visoka žuta žita 2002. na Pjesničkim susretima u Drenovcima za sveukupni književni opus i trajni prinos hrvatskoj književnosti; 2010. Europska književna nagrada (KOV)..
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela.
Objavljeno: 10.04.2020, 08:57h
.jpg)
